Hrvatsko školstvo je u raljama birokracije: kad se “provode reforme”, to se radi ili kako bi netko za to dobio novac ili kako bi birokracija imala što pokazati kako bi opravdala svoje postojanje. Upravne strukture su potpuno neusklađene sa stvarnim poslom i važeći koncept je da jedni zapovijedaju, a drugi rade, samo što je problem u tome što oni koji zapovijedaju nemaju pojma niti ih je briga što su stvarni problemi u školstvu. Sve ovo, i još ponešto, naglasci su tribine koja je u petak, 29. lipnja, održana u knjižnici “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu, na kojoj su, između ostaloga, sudjelovali nastavnici iz Udruge katoličkih prosvjetnih djelatnika.
Stipo Pilić, profesor, istaknuo je da je škola kao ustanova do 1990. godine imala veliko srce koje se danas sve više pokušava smanjiti i formalizirati. “Školstvo je nekada bilo autonomno, a danas, kad bi trebalo biti najautonomnije nego ikada, je potpuno ovisno o državnim strukturama”, rekao je Pilić. Nijedan ministar do sada nije odgovarao za svoje neuspješne reforme od kojih je sve i jedna bila nedosljedna i predstavljala je čisti formalizam.
Sustav su stvorili veliki kriminalci kako bi stvorili male kriminalce
“Najbolji primjer su novouvedene pedagoške mjere koje su potpuno suprotne onome što bi trebale biti”, objasnio je. “Poanta pedagoške mjere je da se reagira odmah i da učenik korigira svoje ponašanje. Međutim, s obzirom da su mjere uvedene kao upravni postupak, postoji cijela duga procedura koja se mora provesti prije nego što mjera zaživi. Izgleda kao da su veliki kriminalci složili sustav tako da stvore male kriminalce.” Pilić je istaknuo da je za kvalitetne promjene potrebno da ih potaknu sami nastavnici it o predlaganjem i djelovanjem, a ne šutnjom i stajanjem sa strane.
S tim se složio i dr. Vlado Vladić, vjeroučitelj i profesor etike. “Treba što više govoriti o hrvatskom školstvu”, rekao je. “Imamo situaciju da se već godinama u javnosti oglašavaju isti ljudi: aktualni ministar, sindikalni čelnici i nitko više. A istovremeno imamo desetke tisuća ljudi koji imaju dosta toga za reći, a nitko ih ništa ne pita. Danas je na djelu hrvatska prosvjetna šutnja.”
Sutkinja inspekciji vjeruje, a nastavniku ne
Vladić je na primjeru svoga otkaza pokazao u kakvom stanju se hrvatsko školstvo danas nalazi. Kako kaže, otkaz je dobio na temelju nekoliko primjedbi. Prva je bila “pritužba roditelja na ponašanje učitelja”, no učeniku tog roditejla Vladić te godine uopće nije predavao. Dalje, argument za otkaz je bila i pritužba učenika koji je u međuvremenu izbačen iz škole zbog fizičkog napada. Isto tako, kao argumenti su navedene ravnateljeve opomene koje nikad nije dostavio u pismenom obliku. Inspekcija koja je donijela rješenje o otkazu to je rješenje donijela tjedan dana prije nego što je izašla na teren, a sutkinja koja je o cijelom slučaju odlučivala nakon Vladićeve tužbe je presudila u korist vlasti s obrazloženjem da “njima vjeruje, a njemu ne”.
Ivica Đaković, pedagog, ustvrdio je da je škola prestala biti odgojno-obrazovna ustanova i argumentirao to činjenicom da su u Zakonu o odgoju i obrazovanju – kako sadašnjem, tako i u izmjenama – odgojne funkcije potpuno zanemarene. Na primjer, upis u srednju školu provodi se tako da obrazovanje može nositi 60 bodova, a odgoj samo jedan.
Dobre ocjene su rezultat pritisaka, a ne znanja
“Drugi problem je hiperinflacija ocjena po kojima ispada da su Hrvati najgenijalniji narod na svijetu”, rekao je Đaković. Međutim, prava istina je da su te “dobre ocjene rezultat pritisaka sa svih strana – inspekcije, agencija, roditelja, pa i međusobno među nastavnicima.”
“Ako učenik cijelu godinu ima sve jedinice, a na kraju jednu dvojku, događa se da inspekcija poništi zaključenu jedinicu jer je, eto, ‘učenik ipak nešto radio’. O tome se inspektori čak i hvale na svojim stručnim skupovima”, istaknuo je Đaković. Dalje, od učitelja se traži kontinuirano ocjenjivanje učenika kroz godinu, a istovremeno mu se to onemogućava pravilnicima i ostalim propisima. “Učenika se ne smije pitati svaki dan, a htjeli bismo od njega stvoriti čovjeka koji radi svaki dan”, rekao je.
O ukidanju zaključivanja ocjena na polugodištu rekao je da predstavlja dodvoravanje dijelu učitelja kojima će to čemu se sada vesele na kraju vratiti u glavu kao bumerang. “Nekada su se ocjene ‘zaključivale’ četiri puta godišnje, a sada se ovo ukida bez ikakvog smislenog obrazloženja”, rekao je.
Ravnatelji na vjetrometini
Đaković se osvrnuo i na položaj ravnatelja koji su u nekim elementima u najgoroj situaciji od svih prosvjetara. Nalaze se na mjestu koje je izborno, nitko ih ne štiti, kadrovsku politiku im vode gradski i županijski uredi, a oni su sami odgovorni za funkcioniranje škole. “Kad ravnatelj prestane biti ravnatelj, uglavnom završava na ulici. Istovremeno, u školskom odboru, koji upravlja školom i odlučuje o sudbini ravnatelja, sjedi troje ljudi najčešće odabranih po stranačkom ključu koji uglavnom nemaju pojma o obrazovanju. Zbog toga ravnatelj, kad dođe na svoje mjesto, prve dvije godine svog mandata mora zahvaljivati ljudima koji su ga izabrali, a druge dvije im se dodvoravati da ga opet izaberu”, zaključio je Đaković.
Organizatori tribine pripremili su i zaključke koje namjeravaju poslati Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.